Prijelaz u školu izuzetan je događaj za dijete, njegovu obitelj i odgajatelje/učitelje. Možemo ga nazvati najvećim izazovom ranog djetinjstva, «velikim korakom za djecu i njihove roditelje». Smatra se kako prijelaz iz vrtića u školu «uvjetuje ton i usmjerava kompletnu djetetovu školsku karijeru». On je prekretnica u djetetovom životu, «velika stvar». Autori se uglavnom slažu u isticanju značaja kojeg tranzicija iz vrtića u školu ima na dijete, ali i na njegove roditelje i edukatore (učitelje i odgajatelje). Bailey (1999.; prema Dockett & Perry, 2001.) je sumirao značaj ovakvog djetetovog iskustva na slijedeći način: «Vrtić je kontekst u kojem dijete donosi važne zaključke o školi kao mjestu na kojem ono želi biti i o sebi kao budućem učeniku. Važno je zbog toga da se tranzicija iz vrtića u školu dešava na način koji će omogućiti djeci (i njihovim roditeljima) pozitivan doživljaj škole, ali i doživljaj sebe kao kompetentnog učenika».

  Jasno je da se u trenutku polaska u školu dijete nađe na raskrižju triju institucija (obitelji, vrtića i škole) koje su po strukturi, i po načinu djelovanja, pa čak i po samoj filozofiji svoga djelovanja – posve različite. Istraživanja pokazuju da 20–30% školske djece ima poteškoća s prilagodbom koje utječu na poteškoće u kasnijim životnim situacijama.

Dockett i Perry (2001.) smatraju da bi trebalo razviti strategiju prelaska iz vrtića u školu kako bi se prevenirale ovakve poteškoće. U literaturi se spominju dva modela prijelaza iz vrtića u školu: ekološki model tranzicije (tzv. tranzicijski model) i model orijentacije prema školi (prema Dockett & Perry, 2001.).

Prema ekološkom modelu tranzicije, prijelaz iz vrtića u školu razumljiv je u terminima utjecaja konteksta (obiteljskog, vrtićkog, razrednog, konteksta zajednice) kao i njihovih međusobnih veza (npr. obitelj – škola) u vremenu i kroz vrijeme. Naglašava se, dakle, međuodnos djeteta i konteksta u kojem ono živi. Ekološki model omogućuje istraživanje relevantnih problema kao što su npr.: procjena djetetove spremnosti za školu, utjecaj zajednice (društva) na programe tranzicije, screening djece školskih obveznika itd..

Orijentacijski program osmišljen je s ciljem da se djeci i roditeljima približi kontekst škole kako bi s njime postali familijarni. On najčešće uključuje obilazak škole, susret sa zaposlenicima i kraći boravak u razredu. Njegova osnovna karakteristika je  prezentacija škole. Orijentacijski program može biti ili je dio tranzicijskog programa.

Tranzicijski program je u odnosu na orijentacijski znatno više usmjeren na individualne potrebe djece i roditelja i unutar njegovih okvira prvi dani škole prepoznaju se kao vrijeme tranzicije za sve uključene subjekte: djecu, obitelji i učitelje.

U Hrvatskoj postoje brojni primjeri uspješne suradnje vrtića i škole. Ona se bazira uglavnom na orijentacijskim programima. Organiziraju se posjeti djece školi, obilazak škole i boravak u razredu. Ovakvi se programi međusobno kvalitativno razlikuju.

Praćenje psihofizičkog razvoja djece, odnosno utvrđivanje razvojnog nivoa djeteta, svakako je element tranzicijskog programa i kao takav obilježava (hrvatski) program prijelaza u školu, naročito za djecu uključenu u predškolske programe odgoja i obrazovanja. Pretpostavka je da će dijete koje posjeduje kapacitete kompatibilne zahtjevima škole, pri tranziciji u nepoznatu, školsku sredinu, startati uz ulaganje nižeg nivoa (adaptacijske) energije. Pri procjeni psihofizičke spremnosti djeteta za školu uzimaju se o obzir svi segmenti razvoja: fizički, psihomotorni, intelektualni, emocionalni i socijalni. Kriterij kronološke dobi za polazak u školu nedovoljno je pouzdan, jer ne vodi brigu o činjenici da se djeca razvijaju različitim tempom i da se djeca iste kronološke dobi nalaze na različitim stupnjevima razvoja. Uvažavanje psihofizičke zrelosti jedan je od bitnih načina kojim dijete i roditelje možemo zaštititi od iskustva školskog neuspjeha. Uspjeh u školi svojevrstan je čin samopotvrđivanja koji kod djece (i njihovih roditelja) izaziva dijapazon emocija: od ponosa i radosti do odbijanja o poniženosti. O tome će ovisiti motivacija za daljnje obrazovanje. Uvažavanje spremnosti djeteta za školu doprinijet će školskom uspjehu i razvoju osjećaja osobne kompetentnosti i kao takvo predstavlja bitan doprinos prevenciji stresa kod djece i njihovih obitelji u procesu tranzicije.