Uoči blagdana Svih Svetih i Dušnog dana mnoge će obitelji pohoditi grobove svojih dragih pokojnika, urediti ih cvijećem i zapaliti svijeće. Često će se pri tome susresti s djetetovim pitanjima o smrti.

Kako djetetu objasniti smrt, kako s njim razgovarati o gubitku?

I odraslima je teško razumjeti i prihvatiti smrt, a razgovor s djetetom o gubitku, osobito gubitku bliske osobe, jedna je od najtežih situacija. Zašto? Zato jer odrasli imaju potrebu zaštiti dijete od teških tema i tuge. Zato i odrasli u takvim situacijama trebaju podršku.

Psihologinja Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, doc. dr. sc. Bruna Profaca odgovara na pitanje kako djeci objasniti gubitak voljene osobe.

Odrasli često imaju i niz predrasuda o djeci i njihovim mogućim reakcijama koje im onda otežavaju otvorenu komunikaciju s djetetom o gubitku. Mnogi smatraju da djeca nisu svjesna gubitka, često misle da je bolje ne pričati s djetetom o smrti jer će se rastužiti. Dječja tuga je nešto izrazito teško nama odraslima, dovodi nas u kontakt s vlastitom tugom i često u nama budi osjećaj bespomoćnosti. Važno je zato stalno podsjećati se da je dijete koje je nekoga izgubilo tužno bez obzira na to razgovaramo li s njime ili ne. Također, odrasli često misle da ako dijete ne govori o gubitku, mora da ga ni ne osjeća. I konačno, odrasli mogu misliti kako je za dijete ‘najbolje da zaboravi što se dogodilo i da se zaokupi drugim stvarima.

Djeca trebaju podršku odraslih u fazi tugovanja

Bez obzira na dob, djetetu treba što prije reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe prikladne njegovoj dobi. Pokazalo se da su najbolja jasna i izravna objašnjenja. Također, dijete trebaju informirati i s njim razgovarati emocionalno najbliže osobe, one koje dijete najviše voli. Tako će se spriječiti da o smrti bliske osobe sazna od drugih, pa će zadržati povjerenje u ljude koji su mu najbliži i s kojima zajedno tuguje. Ukoliko odrasli razgovaraju s djetetom i samo dijete time dobiva ‘dozvolu’ da je u redu govoriti o smrti i umrlome.

Jako mala djeca do 3 godine nemaju pojam vremena, nemaju emocionalne ni kognitivne sposobnosti da shvate gubitak.

Međutim, s obzirom da smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak i mala djeca i te kako osjećaju prazninu i to da neke bliske osobe nema, bez obzira što ne mogu razumjeti. Predškolska djeca ne razumiju gubitak u cijelosti, ali su ga intuitivno svjesna pa postavljaju puno pitanja. Iako nemaju dobro razvijen rječnik za imenovanje emocija, izražavaju ih i često na gubitak reagiraju burno, mogu imati teškoća sa spavanjem, reagiraju tjelesnim simptomima i pokazuju jaku vezanost za npr. preostalog roditelja ili drugu blisku odraslu osobu.

Djeca od 7 godina, s obzirom na svoj stupanj kognitivnog i emocionalnog razvoja, razumiju što je gubitak, razumiju neizbježnost, konačnost i nepovratnost smrti. ‘Djeca te dobi pokazuju emocije, povlače se od ostalih, i oni, kao i mlađa djeca pokazuju jaku vezanost za roditelja ili članove obitelji ili drugu blisku odraslu osobu i strah da se njima nešto ne desi.

I konačno, adolescenti s obzirom na karakteristike razvoja potpuno razumiju konačnost i prirodu smrti, izražavaju emocije ali često to rade usamljeno i mogu osjećati gubitak kontrole u životu ili pak samopoštovanja. Okolina im često može nametnuti preuzimanje uloge odrasle osobe u obitelji, ili preuzimanje uloge osobe koja je umrla.

Međutim, koliko god znamo o različitim razvojnim fazama u shvaćanju smrti važno je imati na umu da je svako dijete jedinstveno, da doživljava gubitak na svoj jedinstveni način te i da na svoj način izražava osjećaje. Koliko god je teško, valja djetetu reći jasne činjenice, da je bliska osoba umrla i da je više nema.

I teoretska znanja o dječjem razvoju i iskustva u radu s djecom nam pokazuju da su najbolja objašnjenja koja su izravna i jasna, bez eufemizama i apstraktnih pojmova i ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija. Npr. ako djetetu kažemo da je osoba ‘zaspala’, potpuno je jasno da se mogu bojati usnivanja nakon toga. Ili pak, ako kažemo da je osoba išla na ‘putovanje’, dijete će biti zbunjeno jer i djeca i roditelji isto idu na putovanja. Dakle, otvorenost i jasnoća osim informiranja, ujedno i pomaže da dijete shvati što je gubitak, da može započeti proces tugovanja koji je potpuno prirodan proces i da tuguje zajedno s odraslima, uz njihovu podršku.

Svako je dijete jedinstveno i doživljava gubitak na svoj način. Postoje i univerzalne karakteristike određene dobi, ali postoje i specifičnosti svakog djeteta.

Djeca pokazuju različite emocionalne reakcije (tugu, strah, ljutnju, usamljenost, tjeskobu, čežnju…) koje su i nama odraslima bliske i potpuno očekivane. Kao i nas, i dijete je zaokupljeno mislima: nakon početnog šoka, u nevjerici su, zbunjeni su, stalno razmišljaju o umrlom, brinu… Reakcije su vidljive i na tjelesnom planu i to izraženije što je dijete mlađe: trbobolja, ‘stezanje’ u grudima, bol, moguće teškoće s disanjem, glavobolje i dr. Odrasli će, međutim, možda najprije primijetiti promjene u ponašanju: teškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, povlačenje ili pak nasuprot tome burne reakcije, plakanje… Sve su to očekivane reakcije na gubitak, nekad izraženije, nekad jasnije opažane, a nekad manje izražene.

Ljudi često druge procjenjuju uspoređujući ih sa sobom pa se tako i u tugovanju može dogoditi da tuđe reakcije procjenjujemo u odnosu na naše, pa čak i je li nešto ‘normalno′ ili ne. To odrasli rade i u odnosu na djecu, pa neke njihove reakcije, koje su inače sasvim uobičajene, mogu procijeniti kao teške ili nerazumljive. Npr. dijete se može ponašati ‘kao da se ništa nije dogodilo’, igra se kao i ranije i ne želi o gubitku razgovarati. Najčešće je to zato što je djetetu teško suočiti se s tugom i boli koju je izazvao gubitak.

Moguća pojava separacijskih poteškoća

Ono što također može zbuniti odrasle su separacijske poteškoće. Djeca, pogotovo mlađa, mogu se nakon doživljenog gubitka teško odvajati od odrasle osobe koja brine o njima, ne žele ostati u vrtiću ili školi, ‘ne puštaju’ odraslu osobu na posao itd. Važno je razumjeti da djeca ovo rade zato što je s gubitkom narušen osjećaj sigurnosti kod djeteta koje se boji da će izgubiti još neku odraslu osobu, odnosno da bi se i toj osobi moglo nešto dogoditi. Nadalje, roditelji mogu opaziti, a često ne mogu razumjeti osjećaj krivnje ili samooptuživanje kod djece. Osobito predškolska djeca čije je obilježje tzv. magično mišljenje mogu pomisliti da je netko umro zbog nečega što su oni rekli ili napravili. S druge strane, starija djeca i adolescenti mogu osjećati krivnju jer su se u nekoj uobičajenoj, životnoj situaciji ljutili na osobu koju su izgubili.

Dobro je podsjetiti koliko se i mi odrasli nekad samooptužujemo i da je to jedan od mehanizama nošenja s osjećajem bespomoćnosti koji se javlja kad smo suočeni s nečijom smrti. Osim što se može dogoditi da dijete za smrt okrivljava sebe, može se dogoditi i da bude ljuto i okrivljuje nekog drugog, najčešće roditelja s kojim živi, npr. nakon smrti drugog roditelja. Ovo se često događa u situaciji kada su roditeljski odnosi bili narušeni. Važno je razumjeti kako takva ljutnja zapravo nije osobna već dijete najčešće ne zna kako bi se nosilo sa svojim osjećajima ljutnje i bespomoćnosti vezano uz gubitak.

Osim ovih djetetovih reakcija, odrasli se nekad teško suočavaju i s djetetovim stalnim postavljanjem pitanja koja se tiču smrti i umrle osobe što je također očekivano ponašanje nakon što je dijete bilo suočeno s gubitkom.

Djeca najčešće postavljaju onoliko pitanja koliko su odgovora, odnosno informacija, u tom trenutku spremna integrirati. Važno je dati im vremena za nove informacije i pustiti ih da zapitkuju u skladu s vlastitim ritmom. Smrt je nešto što je i odraslim ljudima teško razumjeti i prihvatiti te je i djeci potrebno vrijeme. Međutim, uvijek valja imati na umu kako nije vrijeme po sebi dovoljno, mnogi tugujući i sami to jako dobro znaju. U tom vremenu dijete treba ljude koji će mu pomoći, našu pomoć i podršku.

Kako pomoći djeci da se suoče s gubitkom

Nakon doživljenog gubitka slijedi razdoblje tugovanja tijekom kojeg ovladavamo time da se ono što smo izgubili više neće vratiti. Tugovanje je normalna reakcija i kao što bi neki rekli ‘tugovanje je prirodno liječenje’. To je i proces koji ima različite, uglavnom univerzalne faze, a glavni cilj tog procesa jest da osoba koja tuguje ostane u kontaktu sa sjećanjem i uspomenama na umrlu osobu sve dok joj je to potrebno te da se postepeno privikava na život bez umrle osobe i na činjenicu da život nikada više neće biti isti. Na proces tugovanja djeluje niz činitelja. Proces tugovanja će biti različitog intenziteta s obzirom na jačinu emocionalne veze, odnosno ovisno o tome tko je umro, kako je netko umro, ali i u odnosu na neke druge individualne i vanjske činitelje. Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu, ali dijete ima manji kapacitet za tugovanje od odraslih i treba stalnu podršku i sigurnost odrasle osobe, onih odraslih osoba koje su mu najbliže.

Tugovanje je dugotrajan proces i dijete treba strpljenje odraslih. Strpljiva odrasla osoba čut će dijete i odgovarati na njegova pitanja, neće se ustručavati spominjati umrlu osobu, ali osjetljivo, slijedeći djetetov ritam tugovanja. Djetetu treba uključenost u obiteljske situacije, zajedničko sjećanje. Važno je prepoznati djetetove osjećaje, odgovoriti na njih, povremeno pitati dijete kako je, prepoznati različite bolne situacije, situacije ‘praznine’ za dijete. Djetetu neće nedostajati samo umrla osoba, već i npr. ‘njezin način kuhanja’, ‘njegov način pomaganja u učenju’…One male situacije koje su nekad činile svakodnevicu s osobom koje više nema.

KAKO POMOĆI DJECI

Korisni savjeti za roditelje

Otvoreno i iskreno komunicirajte: Djetetu treba što prije reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe, na jasni i izravni način, a informirati ga treba osoba koju najviše voli. Izravnom i iskrenom komunikacijom dajemo djetetu dozvolu da je u redu govoriti o smrti i umrlome. Slušajte, gledajte dijete, otvorite srce….

Dajte djetetu vremena za kognitivno i emocionalno ovladavanje gubitkom: U obitelji djetetu treba dopustiti sve reakcije, ma kako nam one bile neobične. Kod djeteta koje tuguje, sve reakcije su normalne. Važno je djetetu dopustiti da pita, da razgovara, ali i da ne pita i ne razgovara ako to ne želi. Osim u razgovoru s odraslom osobom, dijete tuguje kroz igru, crtež, razgovor s prijateljem. Dijete treba pomoć u razumijevanju svojih vlastitih osjećaja, jer ona djeca koja mogu prepoznati svoje osjećaje lakše se nose s njima nego ona koja to ne znaju. Dobro je da odrasla osoba pita dijete kako je i da ima hrabrosti reći kako je ona sama.

Pomognite djetetu gubitak učiniti stvarnim: Najvažniji aspekt tugovanja je shvaćanje fizičke realnosti smrti, jer tek tada zapravo počinje proces tugovanja. Zato djetetu pomaže sudjelovanje u ritualima s članovima obitelji, što uključuje i sprovod. Međutim, dijete treba pripremiti za sudjelovanje u sprovodu. Iako starija djeca možda znaju što je to sprovod, mlađoj djeci svakako valja reći tko će tamo biti, što će se tamo događati, s kom će ono biti, koga će držati za ruku…i niz drugih situacija koje može očekivati.

Budite podrška djetetu: U tugovanju je važno da dijete osjeća zajedništvo sa svojom obitelji, da zajedno prođu kroz  bolno iskustvo. Ponekad odrasli ne kažu djetetu da je osoba umrla, već to naprave nakon što se sami osjećaju bolje ili izdvoje dijete iz obitelji. U tom slučaju, obitelj tuguje bez djeteta. Jednom kad se tuga obitelji smanji i stiša i dijete sazna istinu, ono neće imati s kim tugovati, neće imati toliko potrebno zajedništvo za proces tugovanja i bit će mu još teže.

Osigurajte nastavak djetetovih aktivnosti: Uz dobru podršku i kad je dijete spremno, važno je da dijete nastavi s aktivnostima u koje je uključeno. Na pitanje: Kad je dijete spremno? možemo reći: kad prođe sprovod, kad se osigura podrška šire okoline i ako dijete ne odbija. Kontinuitet i svakodnevna rutina su sigurnost koja treba tugujućem djetetu jer mu vraća osjećaj stabilnosti.

Djetetova odgajateljica, učiteljica ili nastavnik, kao i prijatelji i prijateljice, mogu biti velika podrška tugujućem djetetu, pa je poželjno osigurati djetetu i podršku u tom izvanobiteljskom, ali prirodnom okruženju – vrtiću i školi. Ali i dalje, bez požurivanja.

Ako ste roditelj ili tugujućem djetetu bliska i važna osoba i vi tugujete, vodite računa o sebi: Potpuno je normalno da se odrasla osoba osjeća bespomoćno, tužno i frustrirano, i zbog svog gubitka i zbog djeteta kojem u tugovanju želi biti podrška. Dopustite si tugovanje, podržite i sebe, recite bliskim ljudima što vam treba i imajte strpljenja za sebe, podsjetite se što vam inače pomaže u vremenima  krize. Ako vam je teško u svakodnevici i mislite da nemate podršku bliskih ljudi, ako prepoznajete kod sebe mračne misli koje vas ometaju i ako to traje dulje vremena, potražite stručnu pomoć. Briga za sebe je jako važna u ovom teškom razdoblju kroz koje prolazite.

Ako roditelj ili djetetu bliske osobe požuruju dijete u povratku na svakodnevni život, ili pak ako ima neprimjereni model tugovanja u obitelji (prenaglašeno tugovanje ili izostanak tugovanja) kod djeteta se mogu javiti i poteškoće u ovom, inače, prirodnom procesu. Teškoće u procesu tugovanja kod djece najčešće su povezane s postupcima odraslih.

Zato je važno da odrasli koji pružaju podršku djeci vode računa o tome imaju li podršku i sami za sebe, jer su i oni u tugovanju. Koliko god je teško, valja djetetu reći jasne činjenice, da je bliska osoba umrla i da je više nema. I teoretska znanja o dječjem razvoju i iskustva u radu s djecom nam pokazuju da su najbolja objašnjenja koja su izravna i jasna, bez eufemizama i apstraktnih pojmova i ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija. Npr. ako djetetu kažemo da je osoba ‘zaspala’, potpuno je jasno da se mogu bojati usnivanja nakon toga. Ili pak, ako kažemo da je osoba išla na ‘putovanje’, dijete će biti zbunjeno jer i djeca i roditelji isto idu na putovanja. Dakle, otvorenost i jasnoća osim informiranja, ujedno i pomaže da dijete shvati što je gubitak, da može započeti proces tugovanja koji je potpuno prirodan proces i da tuguje zajedno s odraslima, uz njihovu podršku.

Iako se dijete može ponašati kao da se ništa nije dogodilo te ne želi razgovarati o gubitku to je najčešće zato što je djetetu teško suočiti se s tugom i boli koju je izazvao gubitak. Međutim, s druge strane često dijete baš takvim svojim ponašanjem pokušava ispuniti očekivanja odraslih koji ga okružuju, a kojima je preteško s djetetom razgovarati o gubitku koji su svi doživjeli. U takvim situacijama, dakle, dijete slijedi obrazac ponašanja – kao da se ništa nije dogodilo. Razgovarajući s djetetom koja su doživjela gubitak, često nam znaju reći da ne žele npr. s mamom razgovarati o tati koji je umro da se mama ne rastuži, tj. da ne rastuži odrasle oko sebe.